BLOG, ZLOSTAVLJANJE

PSIHOPATOLOGIJA EMPATIJE

PSIHOPATOLOGIJA EMPATIJE

[vc_wp_text]

Empatija predstavlja saosećanje, odnosno rasudjivanje i osećanje koje se zasniva na opažanju i razumevanju interesa drugih ljudi uz sposobnost prepoznavanja tudjih osećanja i uvažavanje tudjeg mišljenja , ali obuhvata i odgovor tj. reakciju i ponašanje osobe na dato stanje drugih. Dakle sposobnost „empatije“ podrazumeva identifikaciju i razumevanje pozicije druge osobe („to stand in someone’s shoes“) . Emocionalna inteligencija” je širi koncept koji podrazumeva opažanje, ekspresiju i kontrolu sopstvenih emocija, samokontrolu, obuhvata savesnost, empatiju, asertivnu komunikaciju uz mirno rešavanje konflikta. Nedostatak ili isčezavanje empatije može biti rezultat trajnijih psiholoških karakteristika, naročito kada se radi o tzv „poremećajima ličnosti“. Suštinski mehanizam je svodjenje ljudi na objekte i obezvredjivanje, ignorišući njihove osećaje, njihovo razmišljanje i njih kao subjekte, sa odredjenim ciljem usmerenim isključivo na postizanje sopstvenih interesa.

     Dakle, klasičan koncept „zla“ se približava zapravo suštinskom gubitku ili smanjenju, ili pak nepostojanju empatije tj. saosećanja. Kada je odsustvo ili smanjenje empatije urodjeno, ili je trajna crta ličnosti kao odraz trajnije tendencije i ponašanja, teže ju je povratiti ili je povećati, te posledice mogu biti veoma ozbiljne po okolinu, ali i po samu individuu koja je bez empatije, ukoliko vodi homicidu-ubistvu ili kombinaciji homicida sa potonjim suicidom, što se i sreće kod partnerskog zlostavljanja, naročito kod odredjenih tipova (poremećaja) licnosti kada osoba sa PL čini pokušaj i /ili suicid usled mogućeg ličnog diskomfora koji percipira kao moguću posledicu sudske presude.

     Savest nam nalaže da upozorimo i zaštitimo osobu koja trpi partnersko zlostavljanje, bilo psihičko ili fizičko. Ukoliko ne postoji podrška bližnjih, a žrtva ima negativan doživljaj sebe, depresiju, krivicu i pravda ponašanje zlostavljača, velika je verovatnoća da će ostati u destruktivnoj vezi, ili ukoliko ju je privremeno napustila, da će se vratiti nasilniku. Nasilnik svoje ponasanje racionalizuje navodeći raznorazna opravdanja pred sobom ( „ Tražiš da te neko udari“ „ Ružne reči su samo reči, to ništa ne znači , to nije zlostavljanje, dela su bitna“, „Sama je kriva sto je silovana, izazivala ga je“).

    Zlostavljanje u partnerskim odnosima je priča sa dugom istorijom. Iako je moguće da oba pola budu zlostavljana od strane druge osobe, ipak su najčešće žrtve nasilja u tradicionalnoj porodici – žene. Kao posledica zlostavljanja može da se razvije poremećaj prilagođavanja, akutna stresna reakcija, trajni poremećaj ličnosti posle traumatskog iskustva, postraumatski stresni poremecaj ili depresivna ili psihotična reakcija, narocito ako postoji genetska predispozcija kod zlostavljane osobe.

    Traumatski događaji predstavljaju stres visokog intenziteta, na koji ljudi neretko reaguju nezdravim negativnim, blokirajućim emocijama, anksioznošću i depresivnim raspoloženjem i ponašaju se samoporažavajuće. Uprkos tome, odlučuju da ostanu u vezi u kojoj im je pored psihičkog, nekada ugrožen i fizički integritet. Da bi izbegao odgovornost za svoje zločine, nasilnik pokušava da pospeši zaboravljanje, a tajnost i ćutanje postaju prva linija odbrane. Ako se to ipak otkrije, onda on nastoji da poljulja ugled žrtve i ospori njenu verodostojnost, drži se stava da ona laže i preteruje, omalovažava je i ubeđuje da je sama odgovorna, manipuliše njom, izazivajući osećaj krivice, strah i stid, zahtevajući da se pređe preko njegovog ponašanja. Teži da žrtvu učini psihološki zavisnom, nevidljivom i da je poništi. Uvek je konfornije i lakše biti na strani nasilnika koji želi da se o nasilju ne govori. Nasuprot tome, žrtva očekuje da se sa njom podeli patnja i da se nešto preduzme.

    Obzirom na to da su potiskivanje, poricanje ili negacija da čine zlo, kao i projekcija -da je zlostavljana osoba „dobila što je tražila jer je zla“, mehanizmi odbrane individue, ali i kolektiva, potrebna je društvena sredina – prijatelji, porodica ili šira zajednica koja potvrđuje istinitost priče žrtve i štiti je.

    Uprkos riziku koje zlostavljanje nosi i po žene i po decu, mnoge osobe ne prekidaju svoju nasilničku vezu. Po američkim statistikama bar jedna trećina se iz sigurnih kuća vrati svojim zlostavljačima odmah nakon napuštanja skloništa, a 60 % do dva meseca po odlasku. Zašto se to dešava?

    Ukoliko ne postoji podrška bližnjih, a osoba ima veliki strah za ličnu bezbednost, negativan doživljaj sebe, samoobezvređivanje i depresivno raspoloženje, uz istovremeno pozitivan doživljaj nasilnika čije ponašanje opravdava, najčešće će postati žrtva i odustati od pokušaja da ga prijavi i napusti, racionalizujući takvo svoje ponašanje. Ako žrtva sa takvim ponašanjem i razmišljanjem i uspe na kratko da se distancira od zlostavljača, a da prethodno ne potraži pomoć stručnjaka, ostaje podložna njegovoj manipulaciji. Ukoliko doživi čin iznenadne neočekivane dobrote u situaciji kada bi obično očekivala nasilje, njena privrženost prema zlostavljaču raste. Takav psihološki mehanizam srž je sindroma poznatog kao „stokholmski sindrom“.

    Šta nam u tom slučaju preostaje? Najbolje je motivisati osobu da što pre potraži psihološku pomoć u cilju razrešavanja disfunkcionalnih i iracionalnih uverenja i osećanja, koja vode u samoporažavajuće vraćanje zlostavljaču. Postoji neophodnost uključivanja žrtava u strukturu zdravstvenog i socijalnog sistema, u cilju kontinuirane podrške od strane edukovanih stručnjaka. Situacija se komplikuje dodatno kada partneri imaju decu. Upravo se nespremnost žrtve da napusti takav odnos racionalizuje činjenicom da je majka, te da detetu trebaju oba roditelja i kompletan doživljaj „porodičnog gnezda“. Kada pored psihičkog postoji i fizičko zlostavljanje, neophodno je razdvajanje partnera i sklanjanje žrtve sa decom u sigurno okruženje. Izloženost dece scenama psiho-fizičkog zlostavljanja predstavlja stres visokog intenziteta, i rizik da će po modelu roditelja, kada odrastu, primenjivati iste destruktivne obrasce ponašanja prema svojim partnerima ili birati zlostavljače za partnere. Prijatelji i porodica, treba da motivišu i podrže žrtvu da ne opravdava zlostavljačko ponašanje, već da je usmere da se javi nadležnom Centru za socijalni rad, policiji i da podnese krivičnu prijavu za nasilje u porodici, i to najbolje nakon što se skloni na sigurno mesto nepoznato nasilniku. Ukoliko postoji i fizičko zlostavljanje potrebno je otići kod lekara kako bi se povrede opisale i klasifikovale, kao i da bi nakon toga lekar preuzeo mere iz svoje nadležnosti. Dugotrajna psihoterapija je takodje neophodna u prevladavanju ovakvih situacija.      Drugo pitanje koje se postavlja, je razumevanje ponašanja zlostavljanja i objašnjenje kako su ljudi sposobi da se prema drugima ponašanju zlostavljački i surovo. Nedostatak empatije je u osnovi takvog ponašanja, bilo da se radi o urodjenoj ili stečenoj insuficijenciji određenih struktura mozga koji učestvuju u emocionalnom rasuđivanju i kontroli ponašanja i impulsa, bilo kao trajna odlika antisocijalnog poremećaja ličnosti sa karakterističnim odsustvom kajanja i nemogućnošću učenja iz greške ili pak u okviru narcističkog poremećaja ličnosti, ili se ono pak dešava lakše pod uticajem psihoaktivnih supstanci. Nedostatak empatije (saosećanja) i ponašanje proisteklo iz tog nedostatka, sam zlostavljač racionalizuje i opravdava naizgled logičnim objašnjenjima. Do smanjenja empatije i rasuđivanja može doći i prolazno, pod uticajem snažnih disfunkcionalnih emocija i afekata besa, ljutnje, straha i kod zdravih ljudi ili „nemoćnog besa“ u kontekstu depresivnog poremecaja raspoloženja, bilo da se radi o psihotičnoj ili nepsihotičnoj depresiji. Takođe, prolazno se može javiti u akutnim stanjima kod psihotične dekompenzacije kada je rasuđivanje narušeno afektom straha visokog intenziteta koji se javlja povodom poremećaja opažanja i različitih neobičnih doživljaja (glasova, prividjenja) ili neobičnih i nerealnih uverenja, koji za osobu deluju stvarno, te može doći do smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti i prolaznog smanjenja empatije za vreme trajanja poremećaja.      Za razliku od nekih poremećaja ličnosti sa trajnim odlikama smanjene empatije, kod osoba sa psihotičnom reakcijom, ukoliko se one na vreme prepoznaju i leče (lekovima i/ili psihoterapijski), osobe sa takvim iskustvima, nadalje mogu zadovoljavajuće funcionisati u okviru postojećih socijalnih normi. Takođe, mnoge psihoaktivne supstance i alkohol, bilo pri jednokratnoj ili hroničnoj upotrebi mogu dovesti do prolaznog smanjenja empatije, pa i do trajnih promena ličnosti, te je važno proceniti moguću „dobit “ u odnosu na „štetu“ određenog stila života ili ukoliko postoji zavisnost lečiti je psihofarmakoterapijski, uz razvijanje zdravih stilova života.

[/vc_wp_text]

Autor Dr Tijana Mirjanić, psihijatar